Obraćanje predsjednika Republike Srpske na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina – genocida NDH u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini

Braćo i sestre,

uvaženi izaslaniče predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, predsjedniče Vlade gospodine Vučeviću,

srpski članu Predsjedništva gospođo Cvijanović,

uvaženi predsjedniče Narodne skupštine Crne Gore,

predsjedniče Narodne skupštine Republike Srpske,

predsjedniče Vlade Republike Srpske,

ministri, poslanici,

vaše ekselencije ambasadori Ruske Federacije, Srbije, Izraela, druge ekselencije,

Vaše preosveštenstvo, vaše eminencije, potomci stradalih, dragi narode.

Ovdje se ponovo okupljamo na poznatom mjestu pod ovim drvećem, na ovim livadama i pored ove rijeke.

I uvijek je samo to dovoljno da znamo gdje smo i da znamo zašto smo ovdje.

Znamo da je ovo mjesto sveto i da je postalo sveto zato što su ga činili naši mučenici, njih preko 700.000 koji su ovdje mučki ubijeni na 57 načina, koji ne podrazumijevaju puščano ili neko drugo zrno, nego način koji je sinonim za mučenje, za umiranje koje traje, za patnju koja se izdržati ne može.

Često, a i čuli smo danas ovdje, za Jasenovac da je to najveći podzemni grad, koji Srbi imaju.

A može se tačnije i reći da je ovo najveći grad poslije Beograda. Naravno, mrtvi grad, ali uzdignut na patnji i uzdasima 700.000 stradalih ovdje u Jasenovcu, od čega je 500.000 Srba. Ponovo smo ovdje da se molimo za njihove duše i da im kažemo da nismo zaboravili zlo i da znamo šta je Nezavisna Država Hrvatska i da znamo za planove koji su provodili ili htjeli i proveli, a to je da jednu trećinu pobiju, da jednu trećinu rasele i jednu trećinu pokatoliče. I u tome su uspijevali i nisu prekidali. Četiri godine ustaškog režima, koji je očigledno bio pripremljen godinama prije toga.

Svi planovi za sistematsko uništavanje srpskog naroda ovdje nastali su još kada je Starčević govorio o tome kako su Srbi narod zreo za sjekiru i oni su tu sjekiru oštrili 100 godina čekajući trenutak i on je za njih došao te 1941. godine i do 1945. godine masovno je ovdje svaki dan, su masovno ubijali i zato su mogli da kažu da je ovo logor u kojem su mogli svi da stanu i da je on bez ograničenog kapaciteta. Ovo je mjesto strašnog zločina koji se ne pamti ni u drugim fašističkim logorima i kada je po svjedočenju Eli Vizela, Jevreji u Aušvicu, organizovali suđenje Bogu jer nisu mogli da vjeruju da je dozvolio takve muke i stradanja, mi bi mogli da kažemo da su znali za Jasenovac, da za svakog onog koji je počinio bilo gdje zločin, mjesto služenja, kazne, smrtne kazne bi bilo jedino adekvatno, a to je Jasenovac, za zločine koji su učinili u to vrijeme. Sjekire koje su nas ubijale, načine koji su izmišljali i mržnja koju su imali, pokazalo se kao pripadništvo jednog naroda u to vrijeme i veoma malo pripadnika hrvatskog naroda koji se nisu solidarisali sa ustaškim režimom. Čak su nedjelju 18. oktobar, u kojoj je pobijeno 1.500 Srba ovdje na ovom mjestu, nazvali „Sveta nedjelja“. A po Hrvatskoj i danas možete da nalazite naselja koja se zovu „Sveta nedjelja“, samo malo treba da proputujemo. Ponovo smo ovdje da osvježimo naše kolektivno sjećanje i da kažemo da Jasenovac ne može da bude izbrisan iz sjećanja ovog naroda i da ne može da se za ovo ne čuje i da ne može, kad neko govori o tome, da se o tome ne sluša. Često se pitam da li nas drugi čuju. I danas kad sam ovdje dolazio jedan stariji čovjek mi kaže: „Čuju li nas, Milorade?“. A ja sam shvatio i shvatam i sad ovog trenutka da mi nismo ovdje očigledno da bi nas neko ko nije ovdje i ko nikad neće doći ovdje, da bi nas čuo, nego da nas ohrabrimo u sjećanju i da otvoreno govorimo o svemu onome što se ovdje desilo.

Pobili su nas, uništili, pokušali da unište čitav kraj i koliko puta moramo kao slikovit dokaz ovim zločinama reći da ovim krajevima Krajine, Potkozarja, 25 godina nije bilo srpskog vojnika, jer nije bilo djece muške da ode u služenje vojnog roka, a išlo se sa 20 godina ili 18. Bol koji nesumnjivo traje i danas kod svakoga ko drži do našeg naroda neće ustuknuti i neće nestati, jer bi to značilo da smo se odrekli ovdje žrtava. I mi smo ovdje da poručimo našim precima da smo svjesni njihovog mučeničkog stradanja jedinstvenog u istoriji, da iskažemo sve ono što je bilo ko ovdje kroz molitve naših vjera, kroz ono što smo mi kao zvaničnici rekli da smo svjesni na koji način i kako su stradali. Ovdje smo da poručimo i mladoj generaciji da mora da zna ovo zbog sebe, ne da to shvata kao teret i zato se radujem što i pored silnih peripetija zajedno sa Vladom Srbije i na prijedlog predsjednika Aleksandra Vučića ćemo definitivno otpočeti to jedno, za ovu generaciju, sveto djelo. A to je da baš na ovom mjestu izgradimo monumentalni spomenik naših ukupnih stradanja ne samo u Jasenovcu, nego svagdje tamo gdje nam je teško doći, gdje nas ograničavaju i onemogućavaju. Zato sam ponosan na Republiku Srpsku i zato znam, a i vi svi znate da nije Republika Srpska na ovom mjestu, ne bi ni mi bili ovdje. Spriječili bi i da dođemo kao što sprječavaju danas i predstavnike Ruske Federacije da obiđu mjesto stradanja Rusa, kojih je poginulo preko 28 miliona, Sovjeta je poginulo u Drugom svjetskom ratu, a oni su danas trebali po njima po toj ideologiji, Vaskrsu iz fašizma da budu na negativnoj strani istorije. Danas, moramo da znamo da je sveta obaveza naših ministarstava u svim našim državama i Republici Srpskoj, Srbiji, a ja ću se usuditi šta god mi rekli da kažem i da je Crna Gora naša, jer tamo živi značajan dio našeg naroda i mora da ima obilježja koje taj narod baštini i da Srbi u Crnoj Gori nisu crnogorski Srbi, niti smo mi bosanski Srbi, niti su Srbi iz Hrvatske hrvatski Srbi, niti ne znam odakle. Te su samo kvalifikacije da bi nas lakše podijelili i lakše uništili. Mi smo Srbi pripadnici jednog naroda u istoriji i ne možemo da budemo niko drugi i kada stradamo i kada živimo i kada volimo i kada pobjeđuje naša srpska reprezentacija na svim mjestima sportskih i drugih nadmetanja, mi smo Srbi, jer vjerujemo u našu srpsku pravoslavnu vjeru, u našu Srpsku pravoslavnu crkvu. Vjerujemo u naš identitet i sve ono što nama pripada i nikada nismo mrzili nikog drugog i drugačijeg, davali slobode, bili solidarni i uvijek pokušali da ljudski  pomognemo i danas je pred nama obaveza da drugim i drugačijim u našim državama obezbijedimo svaku vrstu slobode. Da im kažemo da nemamo ništa protiv toga da budu svoji na svome i nemamo ništa protiv njihovog načina života, ali nemojte ni pokušati da više ikada nama onemogućite da mi imamo svoj način života, da se mi posvećujemo našim žrtvama, da mi živimo život koji želimo da slavimo naše krsne slave i da pišemo našom ćirilicom i govorimo srpskim jezikom. Danas, pred svima nama ovdje i kada sve govorimo što je istorijska neminovnost što je neminovno tačno onda moramo da znamo da su Srbi narod mira i da danas najveći ulog koji ulažemo kao narod u cjelini jeste mir. Onda kad nas tlače i kada nam bezočno otimaju Kosovo i Metohiju, kada progone naše Srbe sa tog prostora i kada nam doskora, a i sada smo mogli da čujemo u Crnoj Gori, ne žele da podrže i prihvate naš identitet. Kada u Hrvatskoj jednako tako smatraju nas manjinama, evo samo trebaju da kamufliraju neku demokratsku po njima formu ili kada nam u Sloveniji ne daju i pored činjenice da nas ima više nego drugih ni status nacionalne manjine. Kada u Makedoniji otimaju našu crkvu, mi moramo da kažemo da smo jedan narod i da hoćemo da živimo  u miru. Borićemo se protiv svih nepravdi.

Mi smo narod mira i mi ćemo taj mir obezbijediti, ne samo za nas već i za druge, kao što smo i obezbjeđivali slobodu za druge na ovim prostorima kroz sve vrijeme i u Prvom svjetskom ratu kada je srpska vojska na Aranđelovdan 1918. godine ušla u Banjaluku, ona nije donijela slobodu i samo Srbima nego svima koji su živjeli tu. Srbi su napravili i Sloveniju i Hrvatsku i živjeli s njima da bi na kraju vijeka oni učinili sve da satanizuju Srbe i okrive za najstrašnije stvari.

I danas imamo situaciju da ponovo žele da nas krive. Danas kažu da su Srbi oni koji su počinili genocid i pokušavaju da i ovo mjesto čak konotiraju, to je neuporedivo. Naprosto zato, što oni tamo hoće da proglase tim mjestom, nije se desio genocid, a ovdje se desio i zato je to neuporedivo.

Broj možda i nije važan, koliko je važno ko se pojavljuje iza svega toga. Sada dok sam slušao ovdje i dolazio ovdje, shvatio  sam da Njemačka ima veliko iskustvo i veliku tradiciju o sponzorisanju raznih stvari.

Ona je sponzorisala Nezavisnu državu Hrvatsku. Ona je sponzorisala ustaški pokret. Ona je sponzorisala ubijanje. Ona je inspirisala ubijanja ovdje. Ustaše su bili inspirisani ili očekivanjima od Nijemaca da bi počinili najstrašnije zločine i danas je ta Njemačka sponzor. Sponzor Rezolucije koje treba Srbe, nas stradale ovdje, moje pretke da proglase i stave na tamnu stranu istorije i oni uživaju u tome. Znam da to rade zato što je Milorad Dodik unuk i jednog i drugog djeda koji su bili ovdje na Kozari partizani. Shvatio sam veoma rano i zamjerim što nikada nisu došli u Jasenovac kao partizani. Još kao dijete to nisam nikada razumio, kako je moguće da pet Ustaša vodi 2.000 naših ljudi na ubijanje i klanje. Strah i ostalo sve u tom vremenu nekako je moglo da opravda, ali jednako tako Srbi su imali dva antifašistička pokreta, partizanski i otadžbinski. Ponosan sam na činjenicu da u ovom posljednjem građanskom ratu nije bilo srpske podjele jer da jeste bilo Srbi bi načinili sebi najveće zlo. Zato je važno da budemo okupljeni i da ne damo našu slobodu, ali i da ne damo naš mir. Mi nećemo dozvoliti da se zaboravi ili da ne prizovemo bol majke koja gleda kako joj otimaju dijete od godinu dana i veliki džak zajedno sa mačkom vezuju na mrtvo i bacaju u Savu. Kakva je to smrt? To su radili na evo 57 izbrojanih načina ubijali nas, klali i sve ono što smo mogli da čujemo ovdje. Danas hoću da kažem da smo ujedinjeni više nego ikada, da kako god da su htjeli da nas satanizuju i nešto da učine vezano za ovo oko Ujedinjenih nacija, moram da kažem da su nas više ujedinili. Nikada više nismo posvećeni tome da pokažemo pravu istinu kao što je u ovom trenutku. Predsjednik Vučić, koji nesumnjivo ulaže najveće napore u tome i mi, onoliko koliko možemo. 

Imamo više prijatelja nego što iko može da zamisli i nikada ih nismo imali toliko.

Ono pitanje koje se postavlja je neminovno! Kako je moguće nakon te inicijative i tog eventualnog sramnog čina Ujedinjenih nacija koji će eventualno doći? Kako je moguće da nastavimo s Bošnjacima, da donosimo političke odluke o nekom zajedničkom životu? Kojem zajedničkom životu? Da li stvarno mislite da smo mi ovdje ljudi kojima vi možete da uradite ovdje šta hoćete? Da nas pokoljete ovdje, da ne znam šta da nam ovdje uradite i da očekujete da mi kažemo, pa dobro desilo se, idemo dalje! Ne, ne idemo dalje! Naći ćemo način kako da idemo dalje! To što su muslimani željeli da nam učine je istorijska odgovornost, to nema nikakve veze s našim međusobnim odnosima.

Stalno nam govore, individualna krivica! Pa, eto, imate individualnu krivicu! Šta god ja da mislio o presudama, one su donešene, individualno odredile krivicu. Šta sad hoćete? Rezoluciju? To je politički dokument. Kao što skupština, Generalna skupština, političko tijelo i ona može samo da donese političke odluke. Političko motivisano sponzorisanjem Njemačke. Njemačke, koja jeste ovdje došla 1941. godine tenkovima, sada došla putem lažnog Šmita da nam nametne i otima imovinu i da pokuša da nas ponovo podredi nekim drugim. Kada završi s Republikom Srpskom i Kosovom onda će krenuti na Srbiju. Zato mi ovdje danas branimo ne samo Republiku Srpsku, nego zajedno s Srbijom branimo interese srpskog naroda i činićemo to bez oklijevanja. Svidjelo se to kome ili ne! Jedino do koga mi je stalo da se svidim, to je vama, koji ste ovdje! Nikome više! Ni Šmitu ni bilo kojem nekom ambasadoru niti bilo kojim velikašima koji ne znaju ni gdje se nalazimo niti žele da nas čuju, ali uvijek im neko podvali i nastave dalje s istim planovima od 100 i više godina unazad. Zato ćemo iduće godine, kada je punih 80 godina od proboja, ovu manifestaciju ovdje učiniti još većom. Uvjeren sam da ćemo tada biti svi ovdje na okupu, ponovo mi iz Republike Srpske, predsjednik Vučić i njegov tim, pokušaćemo da zamolimo i predsjednika Izraela da dođe. Da bude njegova svetost ovdje. Da budemo svi mi u daleko većem broju i da kažemo: „Mi smo narod koji je stradao, mi smo narod slobode i narod mira“.

Zato neka živi Republika Srpska, neka živi Srbija! Neka živi srpski narod i sjećanje na stradanje! Moramo biti solidarni i za stradanjima koji se odvijaju u ovom trenutku i bilo gdje u svijetu. Bezočni napad Hamasa, ubijao je nedužne civile, ženu i djecu. Danas, vidimo da je Rusija u oružanom sukobu koji nije željela, koji je bio nametnut. Tamo stradaju ljudi i nama je želja da to što prije prestane i da se svako osjeća sigurnim, a da bi to prestalo, moraju se skloniti ovi veliki. Da odu u neku istoriju koja je dostojna samo njima.

Dakle, neka živi Republika Srpska, neka živi Srbija, srpski narod i nikada, nikada ne smijemo zaboraviti šta su nam uradili!